Iako se o temi tjelesnog kažnjavanja djece puno govori i piše, iako je tjelesno kažnjavanje zabranjeno zakonom već 20 godina u Hrvatskoj, istraživanja pokazuju da mnogi roditelji i dalje fizički kažnjavaju svoju djecu, nisu upoznati sa zakonskom regulativom, da ju ne znaju ni mnogi stručnjaci te da značajan broj mladih planira tući svoju djecu u budućnosti. Zašto je ljudima toliko teško odustati od tjelesnog kažnjavanja djece?
Većini roditelja njihova je roditeljska uloga najvažnija u životu. Ulažu puno truda, energije i ljubavi u roditeljstvo. Istovremeno, koju god temu vezanu za roditeljstvo odaberete, Google ima tisuću i jedan odgovor, a detalje možete naći i na društvenim mrežama. Tamo roditelji znaju biti jako okrutni prema drugim roditeljima pa se međusobno prozivati i nazivati „lošim majkama", „lošim očevima" ako djeca koriste zubnu pastu A umjesto zubne paste B, ako djeca jedu jabuku iz supermarketa, a ne iz eko-proizvodnje, ako (ne) pišu prije škole, ako su puno pred mobitelom, ako nemaju mobitel, ako (još) nose pelene, ako ne nose pelene i tako dalje. Prirodnog intuitivnog roditelja u sebi mnogi roditelji ne čuju jer su tuđi glasovi previše glasni. Društvo ima zadatak prije svega štititi djecu, ali se i prema roditeljima postaviti kao prijatelj i podrška, a ne strogi sudac i kritičar. Takav stav kod roditelja izaziva otpor, obrambenu reakciju i želju za povlačenjem. Nekad roditeljima savjetujemo da djeci trebaju osim „ne", reći i što mogu drugačije učiniti – isto treba i roditeljima. Cilj nam je da se roditelj osjeća kompetentno, a ne bespomoćno. Neki roditelji ne vjeruju u tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu, ali iz bespomoćnosti i frustracije udare dijete. To obično bude trenutak kad se obrate za pomoć. Iako nije dobro udarati dijete, ne znači da će dijete patiti od teških posljedica zbog jednoga izoliranog incidenta. Svi mogu pogriješiti, tako i roditelji, bitno je što rade s tim, jesu li spremni priznati pogrešku i raditi na sebi, na odnosu da bi u budućnosti mogli postupati drugačije. Nema roditelja koji nikad nije rekao ili napravio nešto djetetu što bi rado povukao i izbrisao, no poanta je u obrascu odnosa koji imate s djetetom, a ne u tome da budete savršeni. Nema savršenog roditelja, a i da ima, ne bi bio dobar za dijete. Upravo vaše nesavršenosti i način kako se nosite s njima djetetu pružaju dozvolu da i samo nekad pogriješi i primjer kako iz grešaka izvući najbolje za budućnost.
Druga stvar koja može izazivati otpor kod roditelja je osobna prošlost na ovu temu. Svi mi imamo potrebu misliti dobro o svojim roditeljima i, koliko god ćemo često spremno ogovarati mamu ili tatu žaleći se na sitnice, teško nam je kad o njima loše govori netko drugi. Ako su nas roditelji tukli, to su i dalje naši roditelji i imamo potrebu opravdati njihove postupke. Svakom djetetu treba ideja da su njegovi roditelji dobri, pravedni, da ga vole i da će brinuti o njemu – zato barem djelomično za pogreške roditelja krivi sebe, što nosi i u odraslu dob. Čim vide neki tekst ovakvog naslova, on u osobama s iskustvom batina može izazvati intenzivne emocije. U realitetu i naši su roditelji samo ljudi koji imaju vrline i mane, baš kao svi ostali. Zadatak odrastanja je spojiti dobro i loše u mami, dobro i loše u tati te gledati svijet u raznim nijansama, umjesto u crno-bijelim terminima. Moguće je da ste imali dobre roditelje koji su vas silno voljeli i koji su nekad pogriješili i udarili vas jer nisu našli bolji način ponašanja u tom trenutku. Možda su bili nagli, impulzivni i teže su se kontrolirali. Usto su mogli biti topli, nježni i brižni. Neki će za sebe reći da su kao djeca bili „zločesti" pa su zaslužili batine. Pitanje je čije su to riječi i etikete, kako su utjecale na vas. Možda ste imali problematična ponašanja. Njima niste zavrijedili da vas itko udara, niti okolnosti mogu biti opravdanje za nasilje. Mogu biti objašnjenje i dati neki kontekst tome da su i vaši roditelji ljudi od krvi i mesa. Neki ljudi imaju ozbiljne traume od batina u djetinjstvu, neki ne – ali nikome na svijetu batine nisu bile ugodno iskustvo. Što nam je teže priznati da su nas batine pogađale, to će nas na nesvjesnoj razini jače određivati.
U javnosti se često brka odgoj djece bez nasilja i odgoj djece bez granica. Savjeti suvremenih stručnjaka ponekad se pogrešno tumače, kao da djecu treba razmaziti i podilaziti im u svemu, što je apsolutno netočno. Isto kao što dijete ima pravo na ljubav i nježnost, ima pravo na granice i strukturu. Dijete koje nema vodstvo u odgoju od strane svojih roditelja, pravila ponašanja, posljedice pridržavanja i nepridržavanja tih pravila, jasno i dosljedno postavljene obveze i zadatke – nije sretno dijete. Međutim, posljedica nepoželjnog ponašanja ne mora biti udarac. Može se raditi o uskraćivanju nekih povlastica, koje nisu potreba djeteta (poput ljubavi roditelja), nego želje djeteta (poput sladoleda ili mobitela). Može se raditi o restitucijskim posljedicama, primjerice dijete koje svjesno uprlja zid, mora ga očistiti. Važno je imati i pozitivne posljedice adekvatnih ponašanja jer djetetu nema većeg potkrepljenja od roditeljske pažnje i odobravanja. Neki roditelji kažu da se djecu ne treba nagraditi za nešto što je „normalno", što je ionako njihova obveza, poput primjerice čišćenja sobe. Ne treba to biti velika nagrada, može biti priznanje roditelja da su dobro odradili zadatak, poljubac, zagrljaj, mogućnost da dijete odabere film koji će cijela obitelj gledati ili društvenu igru u kojoj će svi sudjelovati. Ima raznih ideja kako graditi odnos i odgajati dijete bez primjene nasilja, što je osobito važno kod male djece koja ne razumiju koncept uzroka i posljedica. Batine ih uče da su roditelji opasni, narušavaju odnos i potiču skrivanje, a ne dovode do pozitivnih lekcija i realnih promjena.
Odgoj kakav je bio nekad nije isti kakav bi trebao biti danas. Zašto? Svijet ide naprijed, znanost i struka idu naprijed, neke potrebe ostaju iste, a neke se mijenjaju. Prije nismo imali antibiotike pa su ljudi umirali od upale pluća. Znači li to da bi trebali i danas? Drugačiji put ponekad je težak i isprepleten brojnim vjerovanjima, osobnim iskustvima, ranama i emocijama. Ipak, nije ga nemoguće prijeći i potičemo roditelje da na njemu prime ruku stručnjaka kao ruku prijatelja.
