Školska fobija — odbijanje škole povezano s emocionalnim teškoćama

Što je školska fobija – odbijanje škole povezano s emocionalnim teškoćama?

Odbijanje odlaska u školu može biti prolazna reakcija na neku situaciju u školi, školskom okruženju ili obitelji. Međutim, kada se teškoće ponavljaju, kada dijete zbog izraženog straha i uznemirenosti izostaje s nastave ili uz velike otpore odlazi u školu, tada govorimo o ozbiljnijem problemu koji zahtijeva procjenu.

Naziv „školska fobija" dugo se upotrebljavao za takve teškoće. Danas se u stručnoj literaturi češće govori o „odbijanju škole povezanom s emocionalnim teškoćama". Nije riječ o zasebnoj psihijatrijskoj dijagnozi, nego o obliku ponašanja iza kojega mogu stajati različite emocionalne, razvojne, obiteljske ili školske teškoće. Dijete je najčešće napeto, zabrinuto, nesigurno ili promijenjenog raspoloženja. Može teško objasniti što ga točno plaši, iako neka djeca jasno navode strah od odvajanja od roditelja, školskog neuspjeha, procjenjivanja, vršnjaka, nastavnika ili određenog događaja u školi. Česte su i tjelesne tegobe: glavobolja, bolovi u trbuhu, mučnina, vrtoglavica, lupanje srca, osjećaj slabosti ili otežano disanje. Ti simptomi nisu izmišljeni. Visoka razina tjeskobe aktivira autonomni živčani sustav i može izazvati vrlo stvarne i intenzivne tjelesne reakcije. Ovisno o simptomima, opravdano je najprije obaviti pedijatrijski pregled i isključiti tjelesnu bolest. Ipak, kada se tegobe redovito pojavljuju prije škole, a smanjuju se nakon što dijete ostane kod kuće, potrebno je razmotriti njihovu povezanost s anksioznošću i školom.

Kada se javlja?

Odbijanje škole može se pojaviti u bilo kojoj dobi, a češće se prepoznaje u razdobljima većih promjena, primjerice pri polasku u školu, prijelazu u više razrede ili promjeni škole. Nova i manje poznata sredina, odvajanje od roditelja, povećani školski zahtjevi i složeniji odnosi s vršnjacima mogu pojačati postojeću ranjivost i tjeskobu. U mlađe djece problem je češće povezan sa strahom od odvajanja, dok u adolescenata veću ulogu mogu imati socijalna anksioznost, strah od procjenjivanja, depresivnost, vršnjačke teškoće i doživljaj školskog neuspjeha.

Kod djeteta mogu prevladavati osjećaji bespomoćnosti, niskog samopouzdanja i straha od neuspjeha. Izbjegavanje škole kratkoročno smanjuje tjeskobu, ali dugoročno učvršćuje strah. Tako nastaje začarani krug - što dijete dulje izbjegava školu, povratak mu se čini težim i ugrožavajućim.

Koji su uzroci odbijanja škole?

Ne postoji jedan uzrok školske fobije. Najčešće je riječ o međudjelovanju osobina djeteta, obiteljskih okolnosti i iskustava u školi. Osjetljiv temperament, slabije razvijene socijalne vještine, teškoće emocionalne regulacije, nesigurnost i nisko samopouzdanje mogu povećati djetetovu ranjivost. Važno je procijeniti postoje li anksiozni ili depresivni simptomi, specifične teškoće u učenju, ADHD, poremećaj iz spektra autizma ili druge razvojne teškoće. Među školskim čimbenicima mogu se nalaziti vršnjačko nasilje i isključivanje iz društva vršnjaka, konflikti, strah od usmenog odgovaranja ili ispita, teškoće u svladavanju gradiva, preveliki zahtjevi te nedovoljno prilagođena ili za dijete nepredvidiva školska sredina.

Simptome mogu pokrenuti i stresni životni događaji koji zahtijevaju veću prilagodbu, primjerice smrt bliske osobe, preseljenje, promjena škole, razvod roditelja, bolest, dulje izbivanje iz škole ili druge značajne promjene u obitelji. Roditeljska anksioznost, depresivnost, nesigurnost ili pretjerana zaštita mogu pridonijeti nastanku ili održavanju problema. Ipak, nije opravdano odgovornost pripisivati roditeljima jer teškoće djeteta i dugotrajno odbijanje škole i kod njih mogu izazvati snažnu zabrinutost, nesigurnost i iscrpljenost.

Kako se manifestira?

Dijete može potpuno odbijati odlazak u školu, odlaziti uz svakodnevne otpore, kasniti, tražiti da ranije ode kući ili učestalo izostajati s pojedinih sati. Tegobe se najčešće pojačavaju navečer prije škole ili ujutro prije polaska. Dijete se može žaliti na bolove, mučninu, slabost ili druge tjelesne simptome. Neka djeca imaju napadaje panike, plaču, hvataju se za roditelje ili odbijaju ući u školsku zgradu. Mogu se pojaviti razdražljivost, burni ispadi i agresivno ponašanje, osobito kada roditelji pokušavaju inzistirati na odlasku. Nakon što im se dopusti ostanak kod kuće, mnoga se djeca brzo smire, a tjelesne tegobe oslabe. To ne znači da su simptome glumila, nego da je uklonjena situacija koja je izazivala tjeskobu.

Važno je razlikovati emocionalno uvjetovano odbijanje škole od izostajanja zbog nezainteresiranosti, kršenja pravila ili drugih poremećaja ponašanja. Kod odbijanja škole roditelji uglavnom znaju gdje je dijete, dijete ostaje kod kuće i ne skriva svoje izostanke.

Ako dijete navodi vršnjačko nasilje, ponižavanje, teškoće u učenju ili neki neugodan događaj, njegove navode treba ozbiljno ispitati. Takvi razlozi ne isključuju odbijanje škole, naprotiv, često su važan dio problema koji treba riješiti.

Koliko se često javlja?

U literaturi se najčešće navodi da se izraženije odbijanje škole javlja kod približno 1–5 % djece i adolescenata školske dobi. Pouzdanu učestalost teško je utvrditi jer se u istraživanjima primjenjuju različite definicije i kriteriji. Nije utvrđena jasna i dosljedna razlika u učestalosti između djevojčica i dječaka. Važnije od samoga postotka jest rano prepoznavanje jer dulje izbivanje iz škole smanjuje vjerojatnost brzog i uspješnog povratka.

Kako se liječi?

Liječenje ovisi o uzroku, dobi djeteta, trajanju izostanaka i intenzitetu simptoma. Potrebno je procijeniti emocionalno stanje djeteta, obiteljske okolnosti, školsko funkcioniranje, odnose s vršnjacima te moguće teškoće učenja i neurorazvojne teškoće.

Kognitivno-bihevioralni pristupi među najviše su istraživanim oblicima liječenja. Djetetu pomažu razumjeti i regulirati tjeskobu, prepoznati misli koje pojačavaju strah te se postupno suočavati sa situacijama koje izbjegava. U liječenje se redovito uključuju roditelji, a suradnja sa školom jedan je od najvažnijih dijelova terapijskog plana.

Povratak u školu treba biti pravodoban, strukturiran i usklađen s mogućnostima djeteta. Nekoj je djeci moguć neposredan povratak, dok je drugoj potreban postupni plan - kraći boravak u školi, privremeno smanjenje zahtjeva, pomoć osobe od povjerenja, mirno mjesto za predah ili druga individualno dogovorena podrška.

Psihoterapijski pristup prilagođava se potrebama pojedinog djeteta i obitelji. Kada su prisutni izraženi anksiozni ili depresivni simptomi, može se razmotriti i farmakoterapija. Lijekovi nisu samostalno liječenje odbijanja škole, nego mogu ublažiti pridružene anksiozne ili depresivne simptome i olakšati djetetovo uključivanje u psihoterapiju i planirani povratak u školu. Školska fobija može se uspješno liječiti, ali oporavak često zahtijeva vrijeme, strpljenje i dosljednu suradnju djeteta, roditelja, škole i stručnjaka.

Kako roditelji mogu prepoznati problem i što trebaju učiniti?

Roditelji trebaju obratiti pozornost ako dijete:

Kada posumnjaju na problem, roditelji trebaju razgovarati s djetetom bez ispitivanja, optuživanja ili omalovažavanja. Važno je pokazati da vjeruju da je djetetu teško, ali istodobno jasno poručiti da će mu odrasli pomoći da se postupno vrati u školu.

Grubo prisiljavanje, prijetnje i kažnjavanje mogu povećati strah i otpor. S druge strane, dugotrajno dopuštanje izostajanja bez jasnog plana učvršćuje izbjegavanje. Zbog toga roditelji trebaju pokušati biti smireni, usuglašeni i dosljedni u provođenju dogovorenih smjernica.

Suradnju s razrednikom i stručnom službom škole potrebno je uspostaviti što ranije. Ponekad se problem može razriješiti uklanjanjem konkretnog uzroka, primjerice vršnjačkog nasilja, prevelikih školskih zahtjeva ili neprepoznatih teškoća u učenju. U drugim je slučajevima potrebna procjena psihologa, dječjeg psihijatra ili drugog odgovarajućeg stručnjaka.

Nakon duljeg izbivanja, bolesti ili školskih praznika simptomi se mogu ponovno pojaviti. To ne znači da je prethodni tretman bio neuspješan, nego da je djetetu ponovno potrebna podrška u prilagodbi.

Najvažnije je reagirati na vrijeme. Što dijete dulje izbiva iz škole, to se povećavaju strah, zaostajanje u gradivu, socijalna izolacija i doživljaj da je povratak u školu sve teži. Roditeljska smirenost, razumijevanje i dosljednost djetetu daju sigurnost koja mu je potrebna da se sa strahom postupno suoči.

Literatura