Odgovor na ovo pitanje u isto vrijeme je kompliciran i jednostavan.
Kompliciran je zato što su roditelji danas preplavljeni informacijama o tome što je normalno ili nije normalno za neku razvojnu dob djece, o tome kako biti dobar, bolji i najbolji roditelj. Iako je važno imati informacije, kada ih je previše i iz ne uvijek povjerljivih izvora, mogu unijeti više konfuzije nego jasnoće.
Jednostavan je jer roditelji najbolje poznaju svoje dijete. Onaj osjećaj u trbuhu da možda nešto nije u redu i da bi djetetu, ali i roditeljima, dobro došla stručna podrška obično ne griješi. Čak i ako se uspostavi da dijete prolazi normalnu razvojnu fazu i da roditelji adekvatno reagiraju, mir koji mogu na taj način dobiti obično je ljekovit sam po sebi. Ako postoji problem, vrlo rano otkrivanje i početak tretmana garancija su bržih promjena nabolje i smanjenja pratećeg stresa za cijelu obitelj.
Ponekad će se raditi samo o konzultacijama s roditeljima, ponekad o jednom ili dva susreta s djetetom i roditeljima, a ponekad će dijete i roditelji zaista biti uključeni u sustavnu obradu, liječenje, praćenje i podršku. Bitno je da se roditelji pritom osjećaju kao članovi tima sa stručnjacima s kojima surađuju, da imaju otvorenu komunikaciju i da zajedno prolaze komad putovanja odrastanja djeteta. Iako smo kao društvo naizgled više povezani nego ikad prije, u realnosti su mnogi roditelji više usamljeni nego ikad prije. Roditeljstvo je teško, o kakvom god problemu djeteta se radilo, i nema razloga da kroz to prolazite sami.
Postoje situacije kada je stručna pomoć nužna. Ako dijete ili mlada osoba ima suicidalne misli, planove ili čak aktivnosti, ako se samoozljeđuje, ozljeđuje druge ili intenzivno o tome razmišlja, stručna pomoć je obvezna i neodgodiva.
Stručna pomoć visoko je preporučljiva u situacijama kad su djetetu narušene osnovne fiziološke potrebe poput spavanja i hranjenja, posebno u mjeri da narušavaju svakodnevno funkcioniranje. Također, ako se dijete kontinuirano jako muči u nekom važnom području života, poput škole ili socijalnih odnosa, ili je doživjelo neko visoko stresno/traumatsko iskustvo (poput razvoda, selidbe, nasilja, prirodne katastrofe, prometne nesreće, gubitka) i nakon toga se teško vraća na raniju razinu funkcioniranja, stručna podrška može biti od velike važnosti.
U svim ostalim situacijama, bilo kakve (osobito nagle) promjene koje traju dva tjedna ili više i roditelje brinu, znak su da obitelj može profitirati od stručne podrške. Nekad će vas na nju uputiti netko iz djetetova okruženja, poput učitelja, odgajatelja, stručne službe škole/vrtića, trenera, liječnika (…). Neki roditelji tada se nađu povrijeđenima, kao da se upućuje kritika djetetu ili njima samima, što je posve razumljiva i ljudska prva reakcija. Ipak, savjetujemo da ozbiljno doživite takvu preporuku jer je dijete bogatije time što ima više odraslih koji o njemu brinu i ponekad vide ono što dijete pred roditeljima ne pokazuje na isti način ili ono što roditelji ne vide iz svoje uloge.
Može li dijete preživjeti i bez psihologa, psihijatra ili nekog trećeg stručnjaka? Većinom može. Samo je pitanje želimo li da dijete (a i vi skupa s njim) preživljava ili živi. Možete li sve to sami? U većini slučajeva možete, ali koja je cijena? Isto kao što bi slomljena noga sama zarasla, mogu zarasti i emocionalne rane. Ali dijete s netretiranim lomom noge neće biti bez boli i brige, neće slobodno trčati i živjeti život u skladu sa svojim potencijalima. Kada dijete boli noga (iako u tom trenutku još ne znamo da je zaista slomljena), nikad nema dileme treba li ga odvesti liječniku – za noge. U našem slučaju, mi smo „liječnici za dušu" koji vjeruju da svako dijete zaslužuje trčati, doslovno i metaforički. A svaki roditelj zaslužuje ga ponosno gledati i trčati s njim.
