ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja djece i adolescenata koji karakterizira hiperaktivnost, impulzivnost i nedostatak pažnje. Češće se javlja kod dječaka nego kod djevojčica (ili je više prepoznat i dijagnosticiran), a pogađa 3 do 10 posto opće populacije.
Mnoga djeca su živahna i energična, što je u pravilu znak zdravog razvoja. Također njihova pažnja i koncentracija nisu na nivou zrele odrasle osobe. S razlogom djeca kreću u školu u dobi od 6 i pol do 7 godina, dobivaju složene i apstraktne predmete poput kemije i fizike tek pri kraju osnovne škole i tako dalje. Očekivanja koja postavljamo pred djecu moraju pratiti njihov neurološki razvoj, inače bi se činilo da podbacuju u zadatcima koji se nama odraslima čine jednostavnima poput praćenja uputa ili mirovanja određeni broj minuta.
Ipak, neka su djeca po dojmu svojih roditelja živahnija od druge i njihova je pažnja slabija. Moguće je da se zaista radi o ADHD-u, ali isto tako o nekoj drugoj teškoći ili subjektivnom doživljaju roditelja koji su možda stariji, mirniji ili više introvertirani.
Da bi simptomi zadovoljavali razinu dijagnoze ADHD-a moraju:
- biti izraženiji od uobičajenog za dob i razvojni stupanj
- značajno narušavati funkcioniranje u različitim područjima (npr. u školi/vrtiću, odnosima s vršnjacima, obitelji, slobodnim aktivnostima)
- trajati najmanje šest mjeseci
- biti prisutni prije sedme godine
U kliničkoj slici može dominirati nepažnja, hiperaktivnost ili impulzivnost te se može raditi o kombiniranoj prezentaciji, što se kroz život može mijenjati. Dobra je vijest da se intenzitet simptoma obično smanjuje u protoku vremena kroz sazrijevanje živčanog sustava i adekvatnu razvojnu podršku. Suprotno uvriježenome mišljenju u javnosti, farmakološka terapija nije prvi izbor pri tretmanu ADHD-a. Čak i kada je nužna, obvezno se kombinira s drugim vrstama tretmana (poput psihološkog, logopedskog, defektološkog, senzornog, radno-terapijskog, psihoterapijskog, savjetovanja roditelja).
Djeca koja imaju ADHD često su etiketirana kao „zločesta", prkosna, nesuradljiva. Važno je znati da djetetovo ponašanje nije izbor ni čin nepoštovanja, nego odraz drugačijeg funkcioniranja živčanog sustava koji budi nemir, impulzivnost i teškoće pažnje. Djeca to ne mogu kontrolirati, iako u potpunosti razumiju uputu i pravila. Neki simptomi mogu jako fluktuirati, primjerice dijete bez teškoća uspostavi, ali teško zadrži pažnju, osobito kad mu sadržaj nije zanimljiv. Istovremeno može bez problema održavati pažnju na njemu zanimljive sadržaje, što odraslima često izgleda kao lijenost oko obveza i preokupiranost samo svojim interesima. Simptomi su obično manje izraženi u novim situacijama, pod jasnom (čak i strogom) strukturom, u interakcijama jedan na jedan i vezano za djetetove omiljene, zanimljive aktivnosti. To je u potpunosti normalno za ovaj poremećaj te također nije znak manipulacije djeteta.
Neki znakovi ADHD-a mogu se primijetiti već u ranoj dobi. Roditelji obično opisuju da su ta djeca kao bebe bili teškog temperamenta, plačljivi, razdražljivi, s teškoćama u spavanju i hranjenju, da su teško podnosili frustracije pa bi primjerice lupali glavom o pod ili imali slična netipična ponašanja. U vrtićkoj dobi uglavnom se opisuje motorički nemir, nepredvidivost, stalne promjene igara i aktivnosti, impulzivne reakcije, ometanje rada grupe, naizgled nepoštivanje autoriteta, slabija samostalnost (primjerice u obuvanju i hranjenju). Teškoće obično postanu evidentne u školskoj dobi zbog pojačanih zahtjeva. Dolaze do izražaja njihova zaboravljivost, rastresenost, teže praćenje uputa i pravila, slabije fokusiranje na gradivo umjesto druge podražaje iz učionice, nemir, neurednost uradaka. Iako mnoga djeca s ADHD-om imaju i neke poremećaje učenja, može se činiti da ih imaju svi iz upravo nabrojanih razloga. Zato je dobra dijagnostika od presudne važnosti, nakon koje slijedi razvojna podrška ili tretman, ali i prilagodba okoline. U školskom okruženju to uglavnom znači individualizaciju pristupa. Plan individualizacije radi se za svako dijete posebno, ali cilj je isti – stvoriti optimalne uvjete za učenje i iskazivanje znanja, dodatno jačanje jakih strana djeteta. Dijete s ADHD-om može imati iznimne intelektualne potencijale koji neće doći do izražaja ako primjerice sjedi u zadnjoj klupi. Čak i mali koraci individualizacije mogu donijeti značajne promjene.
Djeca s ADHD-om često se bore u socijalnom aspektu funkcioniranja. To nije zato što su „jednostavno takvi", nego zato što im treba dodatna podrška. Primjerice, oni žive u trenutku i teško predviđaju posljedice. Ako rade samo ono što oni žele, sada i ovdje, zaista im je teško razumjeti da to može dovesti do toga da se druga djeca neće više s njima igrati (jer npr. ne poštuju pravila). Jako je važno omogućiti djeci s ADHD-om socijalne interakcije, ali pružiti im jasno i dosljedno vodstvo. Socijalne vještine mogu se naučiti i vježbati.
Kako roditelji mogu pomoći?
Nemojte pretpostavljati. Neki simptomi ADHD-a mogu biti dio normalnog razvoja, ali i drugih stanja. Ako sumnjate na ADHD, obavite kvalitetnu obradu.
Informirajte se. Primjerice, mnogi roditelji ne znaju da dijagnozu ADHD-a nakon timske procjene postavlja isključivo liječnik (u pravilu dječji psihijatar).
Učite. Čitajte, slušajte, pitajte – što bolje razumijete dijete i njegov unutarnji svijet, moći ćete bolje podržati i sebe i njega.
U suradnji sa stručnjakom razlučite koji su realni zahtjevi i očekivanja za vaše dijete.
Ne popuštajte djetetu oko svega jer ima ADHD (primjerice i dalje ne smije ozlijediti nekoga kad je ljuto).
Suzdržite se od kažnjavanja i prekoravanja onih ponašanja koja dijete ne može kontrolirati (npr. što ne može mirno sjediti).
Dogovorite manji broj važnih pravila i potpuno ih razjasnite. Definirajte jasne posljedice.
Držite se pravila i posljedica vrlo dosljedno i usklađeno jedno s drugim.
Održavajte jasnu strukturu dana.
Koristite kratke i jasne rečenice.
Provjerite razumijevanje upute.
Odmaknite dijete od drugih podražaja, primite ga za ruke i gledajte u oči s iste razine kad komunicirate nešto važno.
Koristite vizualna pomagala za organizaciju dana, pravila ponašanja i slično.
Dajte djetetu što više pozitivnih prilika za motoričku aktivnost, primjerice ako mora ustati za vrijeme obroka, neka donese čašu vode ili kruh na stol.
Pohvalite trud, a ne samo rezultat.
Što češće pohvalite ili nagradite na simboličan način poželjno ponašanje, najbolje odmah kad se dogodi.
Aktivno se uključite u socijalizaciju djeteta, organizirajte druženja s drugom djecom i budite uključeni koliko je potrebno.
Objašnjavajte djetetu neke socijalne norme koje se vama čine potpuno jasnima, npr.: „Ako udariš nekoga i otmeš mu igračku, on će se osjećati povrijeđeno i možda se više neće htjeti igrati s tobom".
Surađujte sa stručnim timom škole.
Uključite se u individualizaciju koliko god je moguće i efikasno, inzistirajte na njenom provođenju.
Tražite i vrednujte jake strane djeteta.
Organizirajte si barem kratke pauze i odmor. Odgoj djeteta s ADHD-om zahtjevan je i trebate si puniti baterije.
Konačno, pazite da se vaš odnos ne pretvori u vječno govorenje: „Ne" i tjeranje djeteta na učenje. Pravila ponašanja i školske obveze su, naravno, važni. Ali ništa nije važnije od vašeg međusobnog odnosa i mentalnog zdravlja djeteta u cjelini. ADHD je snažno povezan s razvojem kasnijih teškoća mentalnog zdravlja u odrasloj dobi, pri čemu čak 40% do 80% osoba s ADHD-om razvije barem jedno popratno (komorbidno) psihijatrijsko stanje. Zbog dugotrajnog suočavanja s neliječenim simptomima, društvenog nerazumijevanja i kroničnog stresa, osobe s ADHD-om imaju znatno viši rizik od razvoja niza emocionalnih i psihičkih poremećaja (najčešće depresija, anksioznost, poremećaji hranjenja i zlouporaba sredstava ovisnosti). Biološka predispozicija i preklapanje u neurorazvojnim putevima tu imaju najmanju ulogu. Glavni razlozi su kasna dijagnoza (odnosno neprilagođenost okoline djetetu, etiketiranje djeteta kao glupog, lijenog i zločestog), kroničan stres i umor (njima je potrebno puno više energije za izvršne funkcije koje se drugima podrazumijevaju) i socijalni stres (problemi u važnim odnosima uslijed neurorazličitosti).
Biti roditelj djeteta s ADHD-om nosi puno izazova i iziskuje puno više energije nego što je drugima oko vas zamislivo. Ovo su neke rečenice kojima se možete podržati:
- „Moje dijete ne ponaša se loše namjerno; ono se bori s neurološkim izazovom."
- „Ja sam dobar roditelj koji daje sve od sebe u vrlo zahtjevnim okolnostima."
- „Ljutnja i impulzivnost mog djeteta nisu odraz mog odgoja, već kemije u njegovome mozgu."
- „U redu je uzeti pauzu i disati prije nego što reagiram."
- „Napredak se mjeri malim koracima, a ne savršenstvom – ovo nije sprint nego maraton."
- „Traženje pomoći za sebe i dijete nije znak slabosti nego snage."
- „Volim ga i kad smo oboje nesavršeni."
